mhsvabica

nedjelja, 27.07.2008.

PRIČA O ISTINITOM ČUDU

Image Hosted by ImageShack.us

Dragi moji čitatelji, ovu ću malo neobičnu, no istinitu priču posvetiti svojoj pokojnoj svekrvi, tj. mojoj rahmetli Nani Đulsi Hamzić (rođ. Biljenčević), koja mi je bila majka i po, koja me je od prvog susreta prihvatila baš takvu kakva jesam, i nikada ništa mi nije htjela 'nametnuti', nikada mi ništa nijeni htjela 'pokazati' i 'dokazati', nikad me nije ni komandirala, tek me je prihvatila i voljela... i kako mene, tako i svu moju djecu... a sada sigurno i malog Tiziana, kome je ta priča također posvečena, jer pored Nane i njemu pripada glavni ulog u cijeloj priči... Čitajte... i saznajte da ima još duša na ovom svijetu, te da se i čuda katkad mogu desiti...

27. 07. – DAN NAJVEČE TUGE, DAN NAJVEČE RADOSTI

Na današniji dan, prije trinaest godina, oko 08:00 sati ujutro - sjećam se točno jer su mi djeca taman već bila napustila kuću, zazvonio je telefon. Bio je to petak, 27. srpnja 1995. godine. Moja saova me je nazvala, prenijela mi tu tužnu, meni najgoru vijest za života, da mi je moja draga, moja voljena Nana preminula. Nana, svekrva moja, koja me je s prvog susreta prihvatila baš takvu kakva sam bila... I uvijek je bila dobra prema meni, i nikada zlu riječ ne bi izustila, bila mi je zaista barem majka i po...

Eh... preminula mi je Nana nakon što se nalazila četiri dana u komi. Od boli, od tuge prevelike pala je u komu kada je trebala pod silom onih zvjesrskih Neljudi napustiti rodni svoj grad, Bijeljinu. Pričali su mi ljudi kasnije, da se moja Nana na rubu grada još jednom okrenula, i sa zadnjim pogledom posvečenim voljenom gradu da se jednostavno od boli i tuge srušila na podu da se nikada više ne bi ni budila, da nikad, i to je zapravo opet i milost prava, da nikada više ne bi trebala da se sjeća, ničega da se sjeća, da ne bi trebala biti svjesna šta se to njoj i njenim sugrađanima desilo, kakvo im je to Zlo dočekalo na stare dane...
Četvorica muškarca su je u nekoj staroj deki prenijeli do Tuzle, pješice, jer im drugo nije bilo... Hvala tim nepoznatim dušama, sevap su učinili! I tako je Nana u tuđini preminula, i sjećam se da sam cijelo jutro plakala ko maleno dijete što je izgubilo rođenu majku. Tek kada su mi djeca došla iz skole, došla sam k sebi, smirila se nekako... i tako sam godinama živjela sa tom neprolaznom bolom...

Sve do petka, 27. srpnja 2001. godine. Toga dana, dakle točno nakon šest godina što mi je voljena moja Nana preminula, sudbonosno opet je telefon zazvonio, i to baš opet negdje oko 08:00 sati ujutro. Javio se muški glas Dragoga moje najstarije kćerke. I kakvu mi je radost najavio: Rodio mi se moj prvi unuk, mali Tizian, zlato Nanino... Čudo, zar ne? Na isti dan, skoro u isto vrijeme, točno šest godina nakon što se Nana preselila na onaj drugi svijet, rodila mi je moja kćerka unuka!!! Kao da se u njemu preporodila duša moje svekrve, moje voljene Nane. Eh, zar se itko može čuditi koliko mi znaci ovo dijete, koliko mi je drago od prvog časa svog života. Tizian je doista posebno dijete... iako sei ne vidimo baš često, toliko je drag i dobar, toliko me voli, a što me najviše raduje, to je činjenica da me on, koji inače ne zna ni tri riječina bosanskom, zove ”Nana” umjesto ”Oma” kako bi ovdje sva djeca zvala svoju baku!

TO je TO! Moja bol i moja radost največa. I nadam se da je baš kao u onim pričama koje se malenoj djeci uvijek priča... da ima na nebu anđele čuvara... da ima mom Tizianu sasvim posebnog anđela čuvara, njegovu prananu... da njena duša uvijek lebdi nad njime da ga čuva i zaštiti od svakog Zla...

© by M.H.Švabica - 27.07.2005

Dodatak: Morate znati da bez moje voljene svekrve, Nane moje, možda nikada ne bih ni znala niti govoriti niti pisati na Vašem jeziku... Koliko me je ona voljela, toliko i ja nju, i bilo mi je žao da ne bismo se mogli razumijeti, te sam godinama riječ po riječ skupljala od svih onih ljudi ovdje koji su bili s područje nekadašnje YU... i tako sam s vremenom stekla bogato blago riječi. Svako ljeto bih s djecom nekoliko tjedana provela s Nanom kod nje u Bijeljini... sve do ljeta 1990. godine; tada smo se zadnji put za života vidjele... Jer se njenom sinu nije išlo da išta riskira da je vidi ili da je barem dovede kod nas u Njemačku.
Kad mi je moja Nana preminula, ostala je ta Ljubav u meni prema njoj i prema njenoj zemlji, njenom jeziku, iako je moj brak s njenim sinom tada već bio puka fasada... Kada sam okončala večernju gimnaziju upisala sam se na sveučilište, i to jedino kako bih mogla taj jezik što bolje naučiti... zato sam birala kao predmet 'južnu slavistiku', jer 'kroatistike' u mom švapskom kraju i nema. U međuvremenu sam svoj studij uspješno okončala, ali mislim da sam i mnogo toga naučila što me nitko na sveučilištu ne bi ni znao posrijediti...
Mnogo mi znači ono virtualno druženje preko blogova i na raznim forumima. Naučim mnogo, ne samo glede jezika, već i glede kulture, običaja, svagdašnjeg života u Hrvatskoj, Bosni i u 'dijaspori', jer svaki od Vas, dragi moji čitatelji, a da toga niste ni svjesni, ponešto me nauči... i zato i jesam za svaku dobru riječ zbilja zahvalna!

Hvala na čitanju i srdačan Vam voZdrić moj, M.H.Švabica.

PS.: Na slici vidite moju dragu Nanu s mojim starijim kćerkama Danijelom i Jasminom u njenoj avliji u kolovozu 1983. godine, kada je još sve bilo baš tako kako i treba...

27.07.2008. u 10:35 • 12 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 13.07.2008.

XXIV. PROSLAVA SPORAZUMIJEVANJA NARODA

Kao prvo da se izvinjavam što me skoro i nema. Ovaj post zapravo sam već prije nekih desetak dana pripremila, i ne znam ni sama što ga nisam odmah objavila, što li je to da sam tako "blog-umorna", da mi se ne da više družiti se kao nekoć svaki dan pomalo tu na blogovima... Kažu da se vrijeme mijenja, i ljudi s njime... Moguće jest...

Desile su mi se neke velike promijene ovog proljeća: Konačno sam sada, nakon što su mi sva moja djeca "na svom putu" opet i zakonski "sva svoja", u pravom smislu te riječi slobodan čovjek. Bogu hvala na tome!
Osim toga, nisam više studentica; stekla sam u ožujak zvanje "magistra filologije" (iz južne slavistike i germanistike). No zapravo sam postala nezaposlenim akademikom, jer pravog posla, unatoć nekim obečanjima, dosada mi nema... Ali ne smeta me, ne kajem se. Radim trenutno kao "1-€uro-Jobber", što znači da mi država plaća krov nad glavom, zdravstveno osiguranje i neku skromnu svotu da se mogu hraniti, da mogu živjeti. Uz to radim za satnicu od 1 eura. Dakle, i ja ipak radim. I mnogo radim. I rado radim. Jer imam divan posao, nimalo lak nije, mnogo zahtjeva od mene, pokaže mi i moje granice, moje nedostatke, ali ni to me ne smeta - sjaj radosti ili zahvalnosti u očima ljudi oko mene oduvijek bi mi bila najljepša nagrada za svaki moj trud...

Jednom tjednom radim u nekom savjetovalištu za strance. Prevodim nešto ako je potrebno, tumačim iljudima pisma iz općine, od sudije, od ljekara, zdravstvenog osiguranja itd., koja su na njemačkom "administrativnom jeziku" napisana, i samim Nijemcima zato često jedva jasna. Pomognem ljudima sa savjetima, nazovem razna odijeljenja općina da razjasnim neke stvari, riješim neke postojeće probleme ili napišem im neko pismo, ispunim s njima zajedno neki formular itd.

Osim toga, i to je trenutno moje pravo i meni najdraže radno mjesto, radim skoro svaki dan u centru ljudskog prava (MRZ) moga grada. Predavam azilantima njemački jezik, objasnim im kako se živi u Njemačkoj i što je važno znati o toj sredini u kojoj se sada nalaze. Služim im i kao pratilac i prevodilac, prateći ih na općinu ili kod ljekar.
Budim se.... Učim... steknem neku vrstu bogatstva koja mi je dragocijena... Vrijedim... Korisna sam... Dajem, ali i primam, zapravo dobivam, kako mi se čini, mnogo više nego što dam... Tko razumi zna na što mislim, a tko ne razumi, žao mi je, ali što se tu može... Volim svoj posao, volim ljude s kojima radim, s kojima se družim, s kojima učim i od kojih i ja naučim... I ako igdje postoj kakva dobra vila neka bude tako dobra i ispuni mi ovu skromnu želju da mi pretvara ovaj moj tzv. 1-€uro-Job jednostavno u trajan posao (ako ne može drugačije, neka i pod istim uvjetima - važno je samo da mogu neovisna o bilo komu živjeti!).

I kakve veze ima sve to sada s blogom, s naslovom ovoga posta? Moram iskreno priznati da to ni sama točno ne znam... Jednostavno mi se baš dalo dati Vama, koji me već godinama onako virtualno poznate odgovor na neka Vaša pitanja, dati Vama do znanja da sam dobro iako me skoro nema više u ovom virtualnom svijetu blogova i foruma, da je sve u redu kod mene i sa menom, da živim i da počnem sada barem shvatiti i zašto mi je živjeti...

Vratimo se naslovu, glavnoj temi ovoga posta:
Katkad ima i neku proslavu, neku promociju na kojima bi udruge u ovom gradu imale mogućnost informirati ostale ljude o svom radu, i takvim prilikama i mi dajemo informacije o našem radu u MRZ-u ili u savjetovalištu neprofitne udruge "Freunde für Fremde e.V." (prijatelji za stance). Slijedeće slike su snimljene na jednoj tih proslava, i to danom 28. lipnja 2008. godine, radi se o XXIV. proslavi "Sporazumijevanja naroda" u Karlsruhe-u. Mi kao udruga "Freunde für Fremde e.V." podigli smo mali štand (šator) gdje bismo cijeli dan prolaznim ljudima objasnili naš rad i ujednom skupljali potpise protiv zaoštrenja zakona, protiv načina na koji cijela EU pokušava da spriječi dolazak i ulazak izbjeglica u njene države...

Image Hosted by ImageShack.us

I kao što smo mi "prijatelji za strance", naravno smo i našim kurdskim susjedima uskočili u pomoć kada im se njihova zastava bila zamotala...

Naši susjedi s druge strane bili su ljudi s "Caritasa", a ljudi s "Caritasa" kako se zna, baš su velikodušni... častili su nas toga dana s osježujućem voćem, među kojim su se nalazile i slatke crvene jagode njammm... :)
Image Hosted by ImageShack.us

Konačno smo bili gotovo, šator je stao kak to spada, svi i sve je bilo na svom mjestu...

tako da sam malo prošetala naokolo da vidim štandove ostalih učesnika ove proslave... "A gdjegod ne vije..."

Bilo kuda, Hrvata ima svuda :) tako i kod nas u Karlsruhe-u. Vazdan bi neumorni promovirali ljepotu Hrvatske i podijelili lijepe besplatne brošure sa krasnim slikama i raznim informacijama o najljepšim mjestima u Hrvatskoj, o hrvatskoj kulturi, o ljetnim manifestacijama, o hrvatskim kulinarnim specijalitetima i naravno i o raznim smještajima i njihovim cijenama :) Nažalost, članovi zbora "njemačko-hrvatske zajednice Karlsruhe e.V." već se nalaze na godišnjem odmoru, te se toga dana i nije čulo nijednu ovih lijepih hrvatskih pjesama...
Image Hosted by ImageShack.us

I Japanci su promovirali svoj rad, svoju udrugu u našem gradu, i kako možete vidjeti, jako ljubazno su me prihvatili u svojoj sredini...

A ova udruga je na miran način prosvjedovala protiv olimpijskih igara u Bejingu u dalekoj Kini, i to potpuno opravdano...
Image Hosted by ImageShack.us

Jeste li znali da se u Kini trenutno dešava najveći holocaust svih vremena, da u Kini ima specijalne državne "busove smrti", da kineska država sudjeluje u najgroznijoj trgovini s ljudskim organima, da hladnokrvno i planirano zarađuje na često čak nevino inhaftiranim ljudima??? Znate li što znači "Falun gong", o čemu se tu radi? Budući da Vam želim pružiti i neke provjerene izvore, neke informacije na hrvatskom jeziku, kako biste to sve uopće mogli vjerovati, o tome ću uskoro jedan poseban post ovdje napisati...
Image Hosted by ImageShack.us

Idem(o) dalje... hoćete li možda malo pravog čaja s istoka?

Ili radije čašu znamenitog pića "Melonen-Bowle" prema receptu pokojnog mog prijatelja i učitelja, odličnog kuhara i velikog dobročinitelja moga grada, Mohameda Mira Mohamedija čovjeka koji bi nekoć davno i sam došao iz Irana u moj grad, gdje bi tražio i kasnije i dobio azil, čovjeka koji bi se za života neumorno borio i zauzeo za ljudska prava i za više tolerancije među ljudima i pogotovo prema strancima, čovjeka koji je bio baš Čovjek, u pravom smilu te riječi... nažalost, taman za vrijeme moga boravka u Bosni, sasvim iznenada je preminuo... neka mu je vječni mir na onom drugom svijetu!
Image Hosted by ImageShack.us

... ili biste radije popili kahvu, skuhanu na tradicionalnom afrikanskom načinu?

Navečer su nastupile folklorne i pjevačke grupe iz raznih ovdašnjih udruga, čije su članovi stranci iz raznih zemalja ovoga svijeta. Program koji su nudili bio je pravi užitak, za svaki ukus bilo je tu ponešto... Na prvoj slici tu ispod vidite folklorni ples "Dabka-Tanz" iz Palestine, a bio je nagrađen ogromnim aplauzom sa strane oduševljene publike.
Image Hosted by ImageShack.us

I dok bi jedni plesali, drugi bi se već pripremili, a to su bili članovi zbora "Wolga-Wolga" čiji su članovi migranti iz Rusije.

Konačno su i oni nastupili i čekajuću publiku začarali čarobnim zvucima ruskih narodnih pjesama...

A onda su se Španjolci pojavili na bini, članovi grupe "Amigos del folklore e.V." iz Berlina. Muzika puna temparamenta, a tek njihov ples... najveći aplauz ipak su dobile ove dvije flamenko-plesačice.
Image Hosted by ImageShack.us

Teško je to opisati, to se jednostavno mora gledati, doživjeti, to je ples pun emocija koje se s tijelima plešući izražava... ako ikada imate priliku pogledajte jednom taj ples pa ćete razumijeti da Vam to ja kao laik s riječima i ne mogu opisati...

I kako vidite, publike je bilo, i bila je velika publika, i bila je oduševljena, gradski centar "Marktplatz" ispred gradske vijećnice bio je pun i prepun dobro raspoloženog naroda, štimung je bio pravi, veseo, opušten...
Image Hosted by ImageShack.us

I dok su Španjolci još plesali, Portugalci već su bili spremni, strpljivo čekajući u gomili pokraj bine...

Kako izgleda, ove dvije žene očito su se već pripremale na skorašnji nastup, na svirku..

Veliku pažnju publike privukli su ovi mladi Portugalci grupe "Dancas de Portugal" već sa samim svojim prekrasnim folklornim kostimima...
Image Hosted by ImageShack.us

I kako se može suditi prema ovoj slici, Portugalci ama već odmalena počnu se družiti u folklornoj udruzi - zar nije prekrasan ovaj par...? :)

Budući da sam imala svoje radne obaveze, nažalost, sa slikom ovih prekrasno odjevenih, strpljivo čekajućih djevojaka i dječaka ovdje moram(o) se oprostiti od ove zanimljive i u svakom smislu uspješne proslave "Sporazumijevanja naroda"...
Image Hosted by ImageShack.us

Mogu Vam jedino još reći da se pošteno slavilo sve do ponoći kada je raskošni vatromet okončao ovu proslavu..
Dragi čitatelji-prijatelji, nadam se, da ste mi u ovom postu, u ovoj "proslavi u slikama" lijepo uživali i ostavljam Vam srdačni voZdrić moj do slijedećeg posta ovdje, Vaša M.H.Švabica